doshla sam na ovo mesto iz samo jednog razloga – muchila me obaveza da zapravo neshto i kazhem.
danima cjutim, a i kada bi me situacija primorala da otvaram usta, trudila sam se da ne govorim.
iz dobrovoljnog izgnanstva u samocju i tishinu sam se vratila puna onih veshtih konstrukcija “menjacju sve samo kad ispunim taj-i-taj-i-taj uslov”, shto cje recji – nikada.
mâmi me mogucjnost da utonem u pseudometafizichke konstrukcije, vechito nedokuchive, navodno mistichne i neopravdano iskrene. odrichem se nedorechenosti, samo ovde i samo sada. previshe je “post..”prihvatljiva, a to se ne sme tolerisati!
..iz duboke podsvesti chujem glas sofistichke retorike kako mene [prestrashenu mogucjnoshcju da zaista i upotrebim taj aparat za reprodukovanje misli poznatiji kao govor] zove da probijem barijeru izmedju jezika i mishljenja. shtocjerecji da vishe nishta ne prepushtam sluchaju – ni temu, ni njeno predstavljanje, ni obrazlaganje, ni argumentovanje, ni zakljuchak, pa chak ni digresije, polemisanje ili pobijanje – da sve prethodnonavedeno mora icji po utvrdjenom rasporedu. naravno, nadjachava me strah da povorku rechi zamenim strategijom rechi. govor/pricha/kâzha mora biti ubedljiva u toj meri da se zna ne samo shta necje, vecj i shta hocje da se kazhe, ne samo koliko necje, vecj i koliko hocje i kako to da kazhe.
moja prirodna sramezhljivost je ostala da kontemplira pred ovim velikim izazovom.
i od sad ako chak i ne deluje da me muchi to pitanje retorike, kao i njegova primena, podrazumevacje se iz celokupnosti svake sadrzhine koja cje biti lishena smisla.
[mozhda jednog dana nekim providjenjem to i sprovedem u delo.. za sad su sve samo rechi.. a nekako mi sve to lichi na josh jedan izgovor]
odjednom, u tim poulmrachnim tajnovitim ulichicama izgnanstva, za koje nisam uvek sigurna da postoje, sukobila sam se sa nedeljama sanjarenja o pomilovanju, o rechima koje cje skinuti kletvu, te je bilo neizbezhno da pribegnem mudrim mislima i poukama velikih odavno izumrlih pisaca.
od tad, kao u magnovenju teram sebe da “izdrzhim”, “istrajem”, i dochitam priche do kraja i suzbijem sva unezverena ishchekivanja..
u jednom od tih iznenadnih naleta inspiracije, secjam se, htela sam da dosanjam rodoslov svojih chudesnih predaka, obichnih ljudi ali prevelikih dusha.
htela sam.. ali onda me je ophrvao osecjaj nemocji da odgovorim sopstvenim samoostvarivanjem.. da ne budem tek puki hitac prirode ka choveku, polu zhaba ili hiperpuzh vecj _______ [popuniti po zhelji, jer danas na jelovniku nije pitanje "a shta to beshe chovek?"].
.. ali na tome je i ostalo.
mislim da cju sad oticji da zaboravljam.
[btw take a wild guess koja mjuza ide u pozadini? (((; ]
-
u najavi..
-
sledecje nedelje cju prodavati opsene, prichati o atlantidi i post jerusalimu nashe “post” ere, vracjacju izlizane rechi na pravo mesto iznova, iznova, iznova.. pa upucjujem poziv svim zainteresovanim strankama da se ukljuche na toj krajnje sumnjivoj berzi sharenih lazha i besmislica..