umm.. pushtam korenje u krevetu..
sve je nekako memljivo toplo i udobno i prijatno i..
..vrata koja vode od/do sveta prestaju da postoje..
i ko zna shta ja hocju da kazhem
…
magnovenje. analogna devojka. tachka. prelistavanje onog shto je bilo.
nova nocj. konachno, smrt straha. zenice koje kriju mrak. prkos svemu.
..
izazivachkim pogledom dizhem nos, shirim prste i upijam vetar..
sve to.. a da ne podignem glavu sa jastuka.
..otvaram i zatvaram usta ne bi li sprechila rechi da izadju..
zato shto se pred ochima vrzmaju gomile citata
..i gushe sve ostale slike..
a onda bi izgledalo da se pravim pametna
a to ne zhelim. nikako.
hm..hm..simulation..cyber simulation…
par reči koje diu maglu
nekoliko dana posle…
Pusti me da ti pričam, ne boj se reči.
To to imam daću, a sve zaboraviti.
Naučio sam da ivim tako,
ja ne znam drugačije.
Ne elim da znam, jer tu su drugi,
oni nestaju i ja sa njima.
Tama nastaje lagano i mesta zauzima nama,
koji rastemo u ećernoj dolioni sreće.
Smrt zalazi među cveće koje niko ne bere,
a mi elimo svata, to je isto i ne eleti nita.
Nećemo se lako ičupati iz korena samoće,
kao ni skinuti amar sa lica urezan u kosti.
Hvatamo se za rukave budućnosti,
valjajući se po barama prolosti.
Kockamo se sa sobom i večito gubimo
jer pravila piu oni koji ne veruju u nas.
..sometimes you see right through me..
Ti trči za sobom, trka se sa drvećem,
lei na travi kao senka.
Lokomotive i parne maine jure za nekim i stiu nekuda,
ali ti nikuda ne stie, jer mi nikuda i ne idemo.
Da li oni postoje kao to mi ne postojimo?